,,Stabat Mater" Đovanija Batista Pergolezija (1710 - 1736) jedno je od najznačajnijih dela sakralne muzike 18. veka i jedno od najemotivnijih muzičkih prikaza Marijine patnje pod Hristovim krstom. Pergolezi je ovo delo komponovao 1736. godine, tokom poslednjih nedelja svog života, dok je bolovao od tuberkuloze u franjevačkom manastiru u Pozuoliju.
Delo je napisano za dve solo vokalne partije (sopran i alt), gudački orkestar i basso continuo, i sastoji se od 12 stavova koji prate latinski tekst srednjovekovne sekvence Stabat Mater dolorosa.
Pergolezijeva kompozicija se odlikuje jednostavnom, ali izražajnom melodijom i transparentnom teksturom, karakterističnom za galantni stil koji je prethodio klasicizmu.Uvodni duet „Stabat Mater dolorosa“ posebno je poznat po svojoj emotivnosti, gde bliske intervale između glasova stvaraju disonance koje simbolizuju Marijinu patnju.
Iako je kompozicija u celosti fascinatna, izdvojiću neke od stavova koji su posebno značajni:
Interesantan je Deveti stav u kojem veliki duet u Es-duru koristi pet stihova. Alto arija koja je usledila, u ge-molu, postavlja dva stiha, svaki drugačiji, ali srodan, i svaki prožet oštrijom dramom muzike strasti. Deseti stav takođe postavlja dva stiha, prvi kao sopran solo, drugi kao duet. Plesna živahnost ovog komada, u B-duru, odražava radost i poverenje u zaštitu Bogorodice i krsta.
Amen je tačka u kojoj bi se veličanstveni komad razbio u dvostruku fugu, a Pergolezi je prilično genijalno lažira uprkos tome što radi samo sa tri stvarna dela, violine opet udvostručuju glasove. Postoji čak i minijaturni, protobetovenski kod.
Ovaj završni duet moli za večni život.Počinje sporim tempom, izražavajući mirenje sa smrću, a završava brzim „Amen“ fugatom, simbolizujući duhovno uzdizanje.
I sam Johan Sebastian Bah je visoko cenio ovo delo te ga je prilagodio za sopstvenu upotrebu kao pokajnički psalam 51, „Tilge, Hochster, Meine Sunden“, sa nemačkim tekstom. Oslobodio je deo viole od udvostručavanja bas linije i napravio ritmičke izmene po potrebi za novi tekst. Čak je komponovao novu muziku tamo gde je osetio potrebu, a naročito je produžio Pergolezijevu Amen fugu na duplo veću originalnu dužinu.
Graciozno izbalansirane fraze, jasnoća i operska ekspresivnost koji su tako oduševljavali najsavremenije muzičare tog vremena, izgrađeni su na čvrstim baroknim formama i obogaćeni sa dovoljno polifonih detalja da udovolje i najizbirljivijim majstorima. Bah je sigurno cenio i preklasičnu lirsku plastičnost i osnove stare škole koje su nastavile da održavaju ovo delo tako popularno na repertoaru.
Nakon Pergolezijeve smrti, delo je brzo steklo popularnost širom Evrope.Filozof Žan-Žak Ruso opisao je uvodni duet kao „najdirljiviji i najperfektniji duet koji je ikada napisan“. Tokom vremena, Stabat Mater je doživelo brojne aranžmane i adaptacije, uključujući dodavanje horova i proširenje orkestracije, što svedoči o njegovoj trajnoj relevantnosti i uticaju na muzičku tradiciju.
Jedna od najcenjenijih interpretacija je snimak sa sopranistkinjom Emom Kirkbi i altistom Džejmsom Boumanom, uz pratnju Akademije drevne muzike pod dirigentskom palicom Kristofera Hogvuda.Ova izvedba ističe se autentičnim pristupom i emotivnom dubinom.
Stabat Mater ostaje jedno od najdirljivijih dela sakralne muzike, koje kroz svoju jednostavnost i emotivnu snagu nastavlja da inspiriše izvođače i slušaoce širom sveta.
Radomir Konstantinović bio je jugoslovenski i srpski filozof, književnik i publicista. Rođen je u Subotici 27. III 1926. a preminuo u Beogradu 27. X 2011. Dobitnik je mnogih važnih priznanja, među kojima su Ninova nagrada za roman ,,Izlazak", te nagrada „Đorđe Jovanović“ i Godišnja nagrada Radio Beograda za kapitalno delo ,,FILOSOFIJA PALANKE". ,,Filosofija palanke" je knjiga koja se stalno vraća, i kao da u svakom povratku dobija na značaju. Po prvom objavljivanju 1969. dobila je pozitivnu ocenu kritike. Zatim se pojavljuje u ključnim trenucima istorije regiona - tokom 90-ih godina prošlog veka. Bila je jedna od najčešćih referenci u debatama o srpskom i drugim nacionalizmima koji su harali zemljom. Vremenom je postala institucija, omražena i obožavana, koja je trpela teške napade, ali je istovremeno pružala primer hrabrosti piscima i intelektualcima u rastrzanom periodu naše bliske prošlosti. Radomir Konstantinović je u ovoj knjizi načinio jedan od najvažnijih filoz...
Imanuel Kant (1724 - 1804), jedan od najvećih filozofa svih vremena. Njegova gledišta i danas imaju snažan uticaj na savremenu filozofiju, posebno u oblastima metafizike, etike, epistemologije, političke teorije i estetike. METAFIZIKA MORALA ,,Niko ne želi da bude zao, a oni koji ipak čine zlo upadaju u moralni apsurd. Oni koji tako postupaju protivreče sebi samima, protivreče svom vlastitom razumu i zbog toga, moraju sami sebe prezirati." (Kant) Očigledno je da strah od samopreziranja ne može garantovati da će se ljudi ponašati u skladu sa zakonom, ali ako se krećete u društvu građana koji poštuju zakone, na neki način pretpostavljate da samopreziranje deluje. Kant je, naravno, znao da samopreziranje, ili tačnije strah od njega, vrlo često ne deluje i objašnjavao je to time što čovek može lagati samog sebe. Zato on stalno ponavlja da je sposobnost čoveka da laže, istinska „tamna mrlja“ u ljudskoj prirodi. Na prvi pogled, taj stav se čini vrlo neobičan čak i ako ostavimo po stran...
Pisac često ostavlja svoj rodni grad iza sebe, pretvarajući ga u kulise unutrašnjih pejzaža. Kod Danila Kiša, Subotica, njegov rodni grad, zauzima neobično mesto: ona postoji upravo kroz svoje odsustvo, preobražena u književni prostor gde se lična trauma stapa sa univerzalnim motivima gubitka. Ovaj tekst ne sudi, niti umanjuje značaj Kišovog porekla; on pokušava da razmotri složen i tih odnos između grada i pisca, između stvarnog mesta i onog koje u književnosti opstaje samo kao senka. Danilo Kiš (1935 - 1989) Za Kiša, detinjstvo nije bilo idilična etapa života, nego više jedna zona identitetskih lomova. Subotica, u tom smislu, predstavlja prelomnu tačku razlaza i to ne samo porodičnog ili kulturnog, nego ontološkog. Zavičaj za Kiša leži u prostoru sećanja i estetskog preoblikovanje bola. On nije pisac zavičaja nego razlagač, njegova distancirana senka. Za razliku od Andrića, koji sa nostalgičnom samilošću piše o Bosni, ili Crnjanskog, koji balansira između ...
Коментари
Постави коментар