Salaš, između tišine i istine
Salaši predstavljaju jedno od najupečatljivijih obeležja panonskog prostora i važan deo kulturnog identiteta severne Bačke i Vojvodine. Iako su mnogi od njih danas nestali ili promenili svoju prvobitnu namenu, oni i dalje žive u kolektivnom sećanju, književnosti, slikarstvu i muzici kao simbol jednog načina života koji je oblikovao generacije ljudi. Upravo zato salaš i danas ostaje snažna književna i kulturološka tema, otvorena za nova tumačenja. U svom eseju „Salaš, između tišine i istine“, Ramiz Hadžibegović posmatra salaš kao prostor u kojem se prepliću istorija i kultura. Geza Šetet - ulje na platnu "Salaš" Salaš, između tišine i istine Salaši, u beskraju panonske nizije, plodne i peskovite zemlje, sa bezbroj termalnih izvora i jezera, gordo i ponosno, kao figure na šahovskoj tabli, prkose od birvaktile, vaktu i zemanu. Kao nemi svedok vremena i dubinska istina života, u njhovom srcu i srce Vojvodine i svemira diše. [1] Odvajkada skriveni u prvobitnoj tradiciji,...