Poetski triptih Ljiljane Žegarac Tenjović



slika: Gustav Klimt

VRT MOG DETINJSTVA

   

Odrastah samotno, u selu ravničarskom,

međʼ brezama, bagremovima i jablanovima,

međʼ voćkama, žitom i rastinjem bujnim…

Nežno milovanje trava, poljupci

napupelih cvetova baštenskih, lelujavi

pozdravi plamenih bulki sa uzvišice blage

iščekivahu me svakog jutra

kao dar svagdanji drugara mi milih,

kao zorom orošena detinjih snova lepota.

   

Vila bejah međʼ življem i plodovima zemlje ravničarske – 

sa pticama razgovarah jutarnjim i voćkama rascvetanim;

u malinjaku, u žalosti kakvoj, bol i teskobu stišavah tajno,

a grudu zemlje, tek uzorane, privijah nežno

na nedra, kao majka čedo svoje… 

Kraljica bejah carstva večno osveštanog

čistotom duše dečje, vazda blagorodnom i umilnom.

S proleća svakog krunice bagremova,

radosne i bele, kao rukom Bogorodičinom posvećene,

vaskrsavahu pred detinjim okom

predočavajuć’ obnavljanje večno sile života

što iz semena malenog raskošno drvo će da rodi.

Rumeni cvetovi razigranih bulki, međʼ žitom i travom,

što blago poigravahu se s vetrom nemirnim,

k’o sestrice drage, otkrivahu mi tajnu života večnog:

stvarati iz sebe same neumorno život nov, život svet –

biti uvek seme iz kog plod će,

raskošan i svež, iznova da nikne.

Šapat nežni breza ustreptalih, dragih,

prizivaše u meni u dane suncem blagoslovene

čaroliju životne radosti iz pupoljka

mladosti što se pomalja,

melodiju neke daleke, tihe sreće,

kao prizvane iz carstva nebeskog…

I ja, dete zanemelo od bruja

sa božanskih visina što sʼlazi,

kao jasika podrhtavah pred silama

nemerljivim, kosmosa i prirode vascele.


A jablanovi, viti i ponosni, prostirahu preda me

staze utrvene što u nebesa uviru

i odgonetahu mi tajnu večnu kao putokaz životni:

„Ka visinama teži, dete radoznalo.

I posle pada svakog iznova podiži

pogled ka nebesima nedostižnim...

I staze života zemaljskog

neka ti vazda budu osveštane

blagošću duše ti smerne…“

     

Sad sam samo povratnica

iz velegradske huke što

čežnjivo priziva slike iz

tihe, vilinske zemlje detinjstva,

osluškujuć’, k’o nekoć, nemi

govor ptica, bilja i rastinja,            

u nadi da će ponovo otkriti

večitu svežinu kraljevstva dečje mašte,

čari malih radosti samotnog detinjstva

i iskonsku zapitanost deteta

pred silama života, prirode i smrti…



IZ RIZNICE DETINJSTVA


Dok cele noći biju vetri crni

i lelujaju se borovi mahniti,

u toploj tišini doma moga

duša mi samotna zbira

blagodati detinjih dana 

i snatrenja slatkih, mladalačkih –

plodove samoće što stvarao je

uzavreli svet mašte, iznedrila ih

vrela žeđ za lepotom života mladog.

 

I dok talasi sećanja, plodonosnih

poput zemlje blage, dižu me

polagano u visine neznane,

osećam da sa svakim drhtajem bića

padaju s mene okovi zloslutne

teskobe i straha, i duša se budi

za uzvišenja čista što prizvala ih

vera detinja da svetu oko nas

u bescenje data je dobrota

svekolika i da u svemu počiva

nepomućena radost života…


Blagosloveni behu dani kad

bosonoga istrčavah na ulicu

u zagrljaj oblacima belim, u susret

dečacima što kao kraljicu carstva

našeg malenog ustoličiše me;

blagoslovene behu ćutnje

s dedom u šetnjama našim dugim,

i blagosloven beše svaki zagrljaj

brata i sestrica milih, svaki kolačić 

što baka mi draga samo za me čuvala je;

blagoslovena behu snatrenja mladalačka

za klavirom, prve devojačke ljubavi

u dnevnik upisane i devojačke tajne 

što večeri svake, pred počinak,

na jastuke mekane prosipah… 


Svetli su predeli

i staze našega detinjstva,

slatki zalogaji iz majčine ruke,

blag je svaki očev ukor,

lekoviti njini su saveti mudri:

kao svetionički oganj obasjavaju

drumove i bespuća naša opominjućʼ 

da žižak života ne svetli dugo…


I dok stojim kao stablo krhko

na olujnome mestu, tražećʼ oaze spokoja

u vetrovima kušnje, osluškujem

uzdahe raspršenih snova i pitam se:

da li je duša otkrila nove prostore

radosti, dobrote i ljubavi; 

da li smo kao beli mermerni stub

ostali uspravni i nevini spram

boli, razočaranja i gneva;

da li sačuvali smo mudrost detinju,

prostu, da Jedno smo sa svetom

oko sebe i vasionom celom.


I noći ove olujne i nemirne, 

dok kliktaji sećanja bude me iz tame samotne,

darove radosti i vere detinje,

bogatstvo cvetova tišine plodne, 

što u cvetnjaku množila je duša mlada,

harfi svojoj pesničkoj prinosim hrabro –

neka se njini mirisi blagi rasprše u tmini

života što bliži se zalasku sunca svog;

neka cvetovi detinjih sanja i himera

održavaju život u večitoj svežini,

u kojoj nove bude se zore…

*

Prizivam ove noći obesne

pijani blesak blaženstva starog –

osećati sebe duboko, 

duboko negde u korenima 

bića, stvari i prirode.



RUŽA


Pogled crvene ruže

otvara me lagano...

I razlistava se u meni

bajkovita knjiga sećanja blaženih,

uspomena životvornih:

dani spokoja i milina,

tihe svetkovine životnog obilja i radosti;

čudesni svet belih voćnjaka,

dečjih igara na proplancima mašte,

mladalačkih snatrenja

uz zvuke jedne sonate –

svet istrgnut iz besnog huka

vremena nezasitog...


I ponovo otvara se preda mnom

kapija detinjstva,

stare staze niz koje slivahu se

nabujale proletnje vode,

glasovi prolaznika u vetru sivom,

setni zvuci klavira 

i pesma jedne mlade žene,

šapat nežnih reči uz stisak ruke

i ćutnju o neizrecivom...


I ja, zatočenica u hramu

uspomena raspupelih,

nežno, s daškom toplog jesenjeg vetra,

duboko, do dna utrobe,

isisavam samu pulpu života.


Ljiljana Žegarac Tenjović rođena je 1961. godine u Beloj Crkvi. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Subotici, a potom diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovenske književnosti i opštu književnost.

Radila je kao novinar i profesor srpske književnosti i jezika, da bi se na kraju profesionalno opredelila za poziv lektora srpskog jezika. Kao književni i likovni kritičar objavljivala je studije, eseje i književne kritike u brojnim periodičnim publikacijama, među kojima su Školski čas srpskog jezika i književnosti, Književna reč, Književnost, Letopis Matice srpske, Rukovet, Savremenik, Üzenet, Zbornik poezije i proze (Srpsko književno udruženje „Miloš Crnjanski“ u Švedskoj), Klasje naših ravni, Nova riječ.

U okviru kritičarskog rada naročitu pažnju posvetila je umetnicima iz Subotičkog kruga, među kojima su Boško Krstić, Matija Molcer, Milovan Miković i Nela Horvat. Pored kritike, piše i objavljuje poeziju i poetsku prozu.

Živi i radi u Beogradu.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Znamenite ličnosti Subotice: Radomir Konstantinović - ,,Filosofija palanke"

Svetislav Hadnađev: ,,Luna park“

Danilo Kiš i neprisutna Subotica