Poetski triptih Ljiljane Žegarac Tenjović
VRT MOG DETINJSTVA
Odrastah samotno, u selu ravničarskom,
međʼ brezama, bagremovima i jablanovima,
međʼ voćkama, žitom i rastinjem bujnim…
Nežno milovanje trava, poljupci
napupelih cvetova baštenskih, lelujavi
pozdravi plamenih bulki sa uzvišice blage
iščekivahu me svakog jutra
kao dar svagdanji drugara mi milih,
kao zorom orošena detinjih snova lepota.
Vila bejah međʼ življem i plodovima zemlje ravničarske –
sa pticama razgovarah jutarnjim i voćkama rascvetanim;
u malinjaku, u žalosti kakvoj, bol i teskobu stišavah tajno,
a grudu zemlje, tek uzorane, privijah nežno
na nedra, kao majka čedo svoje…
Kraljica bejah carstva večno osveštanog
čistotom duše dečje, vazda blagorodnom i umilnom.
S proleća svakog krunice bagremova,
radosne i bele, kao rukom Bogorodičinom posvećene,
vaskrsavahu pred detinjim okom
predočavajuć’ obnavljanje večno sile života
što iz semena malenog raskošno drvo će da rodi.
Rumeni cvetovi razigranih bulki, međʼ žitom i travom,
što blago poigravahu se s vetrom nemirnim,
k’o sestrice drage, otkrivahu mi tajnu života večnog:
stvarati iz sebe same neumorno život nov, život svet –
biti uvek seme iz kog plod će,
raskošan i svež, iznova da nikne.
Šapat nežni breza ustreptalih, dragih,
prizivaše u meni u dane suncem blagoslovene
čaroliju životne radosti iz pupoljka
mladosti što se pomalja,
melodiju neke daleke, tihe sreće,
kao prizvane iz carstva nebeskog…
I ja, dete zanemelo od bruja
sa božanskih visina što sʼlazi,
kao jasika podrhtavah pred silama
nemerljivim, kosmosa i prirode vascele.
A jablanovi, viti i ponosni, prostirahu preda me
staze utrvene što u nebesa uviru
i odgonetahu mi tajnu večnu kao putokaz životni:
„Ka visinama teži, dete radoznalo.
I posle pada svakog iznova podiži
pogled ka nebesima nedostižnim...
I staze života zemaljskog
neka ti vazda budu osveštane
blagošću duše ti smerne…“
Sad sam samo povratnica
iz velegradske huke što
čežnjivo priziva slike iz
tihe, vilinske zemlje detinjstva,
osluškujuć’, k’o nekoć, nemi
govor ptica, bilja i rastinja,
u nadi da će ponovo otkriti
večitu svežinu kraljevstva dečje mašte,
čari malih radosti samotnog detinjstva
i iskonsku zapitanost deteta
pred silama života, prirode i smrti…
IZ RIZNICE DETINJSTVA
Dok cele noći biju vetri crni
i lelujaju se borovi mahniti,
u toploj tišini doma moga
duša mi samotna zbira
blagodati detinjih dana
i snatrenja slatkih, mladalačkih –
plodove samoće što stvarao je
uzavreli svet mašte, iznedrila ih
vrela žeđ za lepotom života mladog.
I dok talasi sećanja, plodonosnih
poput zemlje blage, dižu me
polagano u visine neznane,
osećam da sa svakim drhtajem bića
padaju s mene okovi zloslutne
teskobe i straha, i duša se budi
za uzvišenja čista što prizvala ih
vera detinja da svetu oko nas
u bescenje data je dobrota
svekolika i da u svemu počiva
nepomućena radost života…
Blagosloveni behu dani kad
bosonoga istrčavah na ulicu
u zagrljaj oblacima belim, u susret
dečacima što kao kraljicu carstva
našeg malenog ustoličiše me;
blagoslovene behu ćutnje
s dedom u šetnjama našim dugim,
i blagosloven beše svaki zagrljaj
brata i sestrica milih, svaki kolačić
što baka mi draga samo za me čuvala je;
blagoslovena behu snatrenja mladalačka
za klavirom, prve devojačke ljubavi
u dnevnik upisane i devojačke tajne
što večeri svake, pred počinak,
na jastuke mekane prosipah…
Svetli su predeli
i staze našega detinjstva,
slatki zalogaji iz majčine ruke,
blag je svaki očev ukor,
lekoviti njini su saveti mudri:
kao svetionički oganj obasjavaju
drumove i bespuća naša opominjućʼ
da žižak života ne svetli dugo…
I dok stojim kao stablo krhko
na olujnome mestu, tražećʼ oaze spokoja
u vetrovima kušnje, osluškujem
uzdahe raspršenih snova i pitam se:
da li je duša otkrila nove prostore
radosti, dobrote i ljubavi;
da li smo kao beli mermerni stub
ostali uspravni i nevini spram
boli, razočaranja i gneva;
da li sačuvali smo mudrost detinju,
prostu, da Jedno smo sa svetom
oko sebe i vasionom celom.
I noći ove olujne i nemirne,
dok kliktaji sećanja bude me iz tame samotne,
darove radosti i vere detinje,
bogatstvo cvetova tišine plodne,
što u cvetnjaku množila je duša mlada,
harfi svojoj pesničkoj prinosim hrabro –
neka se njini mirisi blagi rasprše u tmini
života što bliži se zalasku sunca svog;
neka cvetovi detinjih sanja i himera
održavaju život u večitoj svežini,
u kojoj nove bude se zore…
*
Prizivam ove noći obesne
pijani blesak blaženstva starog –
osećati sebe duboko,
duboko negde u korenima
bića, stvari i prirode.
RUŽA
Pogled crvene ruže
otvara me lagano...
I razlistava se u meni
bajkovita knjiga sećanja blaženih,
uspomena životvornih:
dani spokoja i milina,
tihe svetkovine životnog obilja i radosti;
čudesni svet belih voćnjaka,
dečjih igara na proplancima mašte,
mladalačkih snatrenja
uz zvuke jedne sonate –
svet istrgnut iz besnog huka
vremena nezasitog...
I ponovo otvara se preda mnom
kapija detinjstva,
stare staze niz koje slivahu se
nabujale proletnje vode,
glasovi prolaznika u vetru sivom,
setni zvuci klavira
i pesma jedne mlade žene,
šapat nežnih reči uz stisak ruke
i ćutnju o neizrecivom...
I ja, zatočenica u hramu
uspomena raspupelih,
nežno, s daškom toplog jesenjeg vetra,
duboko, do dna utrobe,
isisavam samu pulpu života.
Ljiljana Žegarac Tenjović rođena je 1961. godine u Beloj Crkvi. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Subotici, a potom diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovenske književnosti i opštu književnost.
Radila je kao novinar i profesor srpske književnosti i jezika, da bi se na kraju profesionalno opredelila za poziv lektora srpskog jezika. Kao književni i likovni kritičar objavljivala je studije, eseje i književne kritike u brojnim periodičnim publikacijama, među kojima su Školski čas srpskog jezika i književnosti, Književna reč, Književnost, Letopis Matice srpske, Rukovet, Savremenik, Üzenet, Zbornik poezije i proze (Srpsko književno udruženje „Miloš Crnjanski“ u Švedskoj), Klasje naših ravni, Nova riječ.
U okviru kritičarskog rada naročitu pažnju posvetila je umetnicima iz Subotičkog kruga, među kojima su Boško Krstić, Matija Molcer, Milovan Miković i Nela Horvat. Pored kritike, piše i objavljuje poeziju i poetsku prozu.
Živi i radi u Beogradu.
Коментари
Постави коментар