INTERVJU

U ovo burno vreme koje sve češće favorizuje brzinu, površnost i trenutni efekat, pisac se neretko nalazi na marginama. Ipak, postoje pojedinci koji istrajavaju u svom unutrašnjem pozivu oblikujući rečima misaone pejzaže, istine i snove, izmičući od komercijalnih tokova, ostajući verni introspekciji, filozofskom tonu i visokom umetničkom standardu. Jedan od njih je Borivoj Vujić, nastavnik po profesiji, a pisac po senzibilitetu i traganju. Kroz ovaj intervju pokušaćemo da proniknemo u suštinu njegovog stvaralaštva, ali i da otvorimo širi uvid u pitanje: kakav je položaj umetnika i pisca u savremenom društvu? 1. Kako je počela Vaša potreba za pisanjem? Da li ste odmah to prepoznali kao umetnički poziv? Pisanje se nije desilo odjednom. Bilo je to tiho, uporno nakupljanje reči kroz godine. Sve je počelo dnevnikom – ne kao svesnim činom umetnosti, već kao unutrašnjom potrebom da se svet razume. Kasnije su iz tih zapisa počele da izranjaju misli koje su imale težinu, kontinuitet, oseć...